(Slusam Trkulju, “Prizivanje kise”, samo kako bi se u meni stvorili potrebni duhovni podrazaji, a sto ce uciniti da ovaj tekst bude sto duhovitiji.)
Postoje ta tri tipa sto stoje iza tri slova oblika B.A.S., jedan totalno celav, drugi polovicno celav, treci sa snazno izrazenom tendencijom celavljenja. A tu sam i ja koji se jos uvijek drzim, mada vrlo dobro znam jednog tipa sto dva puta dnevno na glavu kaplje djubrivo za kosu marke “Rogaine”, (Hmm, “rogaine”, zvuci kao rog, a sve me to opet podsjeca na izvjesnog B.M. tvoraca slikarske tehnike “pahelton” koji je jednu svoju sliku nazvao “Dva roga i dva bloka”, posto su jelte, njome dominirala dva bivolska roga i dva zidarska bloka. Eh sad, inovator ne bi bio inovator kad ne bi stalno nesto cackao, pa je tako nas BM uzeo zidarsku spahlu i odstrugao tek omaljano platno. Posljedica je bila vise no katastrofalna; snazno grebuckanje spahlom je odnijelo jedan blok sa slike, alas, od naslova vise nije bilo nikakve koristi. No, BM je kao i uvijek bio domisljat, odmah se on stavio u zamisljeni polozaj ispred platna (kao da ga je sam Roden isklesao), zazmurio na jedno oko i ocas platnu promijenio ime u “Dva roga rata”. Toliko sto se rogovite lekcije o domisljatosti tice.) i sve se razmisljam da se prestanem druziti sa gore navedenim tipovima, cisto da bih zadrzao poznatu mi bastovansku strukturu svoje glave.
Elem, bilo kako bilo, vise no jednom sam zalutao na mjesta ispunjena zvukovima koje B.A.S. tipovi proizvode svojim masinama. A sa njima stvar stoji ovako:
Momak blistave lobanje je, barem tvrde tako, najbrzi medju sacisom (mada bi ovdje bila primjerenija ona slika u kojoj kuvar zahvati soli izmedju dva prsta) dijasporinih (nikad nisam volio ovu rijec) ljudi sto upravljaju gitarom, a koji se nisu odali truckavom ritmu turbo-folka i slicnih zezanicja za zamlacivanje nostalgicnih masa. Pored dobrih zvukova, on, stavljen na podijum pred narod koji se drma, proizvodi vrlo zanimljive izraze na licu, cisto ga je divota gledati. Mislim da je takve face jos jedino slagao Bata Stojkovic u “Ko to tamo peva” (eto alternativnog naslova za ovu B.A.S pricu), pogotovo tamo pred kraj filma dok zvukovi svapskih stuka i sirena za uzbunu probudjenih tim ribama, pune usi poklonika Sijanovog rada. U dodatku, Slobo je jedan od pokretaca rok scene Ontarija, mada mi (ovo ja ne persiram sebi sto mi je uostalom cesta navika, vec nas, nas koji se drmamo uz zvukove roka, stvarno ima mnogo) volimo da mislimo u globalnim razmjerima pa tako kazemo – tata dijaspore!
Tata, tata, jedini pravi tata je Boro. Tata-mata za bubanj masinu. Meni se licno sivdja kako Boro kontrolise svoj aparat, posto njegovo radno mjesto zahtjeva neprirodno bacanje ekstremitetima na sve strane, mada Boro to radi prosto ujednacno, i jos, ne lezi vraze, drzi stabilan, razvucen osmijeh na licu, ponekad zagledan u bas-operatora, ponekad u gitar-majstora. Da covjek sizne; i on od osmijeha i ja od uzivanja, da se razumijemo. Za Boru se inace potajno prica da je stariji od Njegove Visosti Broja 1, vodje najpoznatije i najvjestije grupe tajnih agenata, poznate pod imenom TNT, cije tajno sjediste se nalazi u oronuloj cvjecarnici na 5-oj aveniji u Njujorku, ali ja ne bih da ulazim u te glasine. Inace, za one koji ne znaju, Njegova Visost Broj 1 je autor tih divnih epova Ilijade i Odiseje, a Homer je bio nekakav slijepi, odrapani starac koji je nosio suncane nocare i gurao kolica Broja 1 u bitkama oko Troje. Ta kolica je sklepao genijalni izumitelj Grunf u ciju vojnicku proslost valja sumnjati. "Mein Fuhrer, I can walk!" – oni koji ne znaju o cemu pricam, nek’ izvole poslusati zavrsne rijeci Pitera Selersa u filmu “Dr. Strangelove”. I neka se samo neko usudi da mi kaze kako Boro nije tata-mata za bubanj masinu!
Ah, da, ostao je jos bas-operator. U pauzi tokom jedne od noci ispunjenih gustim oblacima duvanskog (samo duvanskog? tu mi nesto smrdi) dima, mi je prisao Alen, stisnuo mi ruku, i rekao “Dje si stari!?”. Da prosto svisnem! I od stiska i od te rijeci “stari”, kad se dobro zna da ja vec neku godinu zaredom imam 25. (25? Dan Mladosti? Na posljednjem sletu je samo Jovanka plakala, a dok je Dado Topic pjevao jedna macka je, ugrhrrrr, necemo sad o tome…) Tek od nedavna je Alen po licnom opredjeljenju bas-operator, i dobro to cini, mora se priznati. On usput, cesce no B. i S. stubovi projekta, privlaci svoja usta mikrofonu izraslom na visokoj metalnoj stabljici i otvara ih, ispustajuci za uho prigodne glasove. Eh, sta ti je sluh. Ja sa svoje strane ne znam ni da se drmam kako spada, mada mi cesto dodje da im onako, prosto felinijevski, proletim kroz kadar. A sto taj Alen, pitao me jednom neki nakostrijseni tip, ide od benda do benda, ko… Ptica selica, od juga do sjevera, pa natrag, mozda nasadjena na radar kakvog broda – preduhitrio sam ga prije no sto je izgovorio kakvu bedastocu. Jer, taj Alen, ma taj vam je svirao bas skoro u svim nostalgicnim rok grupacijama sto se dernjaju ovom nasom hemisferom. Ali, ljudi moji, pa Alen se dobro dernja, a jagodice prstiju mu vec otvrdle od dirkanja bas zica (ne, nisam mu ja dirao prste, to mi je on rekao, da se ne bi tu sumnjalo u nesto) i proizvode dobre, cvrste zvukove, koji se u daljinu, u daljinu cuju.
Taaako, povukli smo par crta grafitnom olovkom za crtanje marke Nobel, dobro pri tom pazeci da nam ne eksplodira u ruci, i dobili kroki B.A.S. Project-a. Sad jos, uzme li se u obzir kako je Sir Dzon MekDonald bio uman covjek, pogotovo kad je rekao kako je Kanada zemlja sa isuvise geografije i nedovoljno istorije, necu mnogo omasiti u kalkulaciji ako kazem da B.A.S Project stvara malenu istoriju u nostalgicarskim krugovima, onu koja ce u citankama za peti razred osnovne skole neke buduce utopisticke mozda po Orvelu ustrojene zemlje, biti oznacena poglavljem “Rock Dijaspora!”
Drugi dio...
Po Crnjanskom - Kod Hiperborejaca, tj. medju “nasima”
Ima i za nas moj prozebli pticu – kaze Andric u svojoj ranoj lirici pisanoj tamo negdje u doba Ex Ponta, mozda u austrougarskom zatvoru dok je citao Kjerkegora i sanjario o visokoj plavoj gospodji iz Maribora koje se znatno kasnije sav u radosti vocnjaka koji je cvao sjecao bez gorcine neispunjene osvete – ima i za nas jedan kutak. “Pisces!!!” – uzvikujem, cvrsto vjerujuci kako je i gospodin Andric Ivo na umu imao isti kutak. A u Pajsisu se desavala zuraja koja je usput receno bila do j…
Bilo je to za vrijeme mijene, tj. smjene vlasnika, u instituciji zvanoj “Pisces”, u kojoj se negdje krajem marta dernjao Dejan Cukic (na samom kraju veceri, kad je DC rekao – ovo je bila posljednja pjesma – moja velicina se snazno provikala – Pederu sviraj! – sto je na DCa ostavilo traga, natjeralo ga u smijeh, mozda cak i trtarenje, pa je odverglao jos jednu pjesmu, dabome “Milicu”), na za pedalj uzvisenom podijumu desno od vratiju, na kojem obicno stoji jedan usamljen sto za kojim ja volim da sjedim jer mi daje odlicnu preglednost, dakle fantasticnu naknadnu mogucnost tracanja, predano je za svojim masinama prela razne cvrste zvukove muzicka tkaonica B.A.S Project. Uobicajena peder-bal atmosfera kluba “Pisces” je bila razbijena prisustvom cak vise no nekoliko dama. Otkuda ovolike ribe? – upitao me jedan za rano vece poprilicno pijan gost, valjda prevodeci ono “pisces” na srpski. Cuti i pecaj – odgovorio sam mu i sam se cudeci vedrijoj atmosferi camotne kuce. Dabome, momak se dao na pecanje, istog momenta je narucio kriglu piva za damu do sebe. Sto se mene tice, alkohol, znao sam, nece imati nikavkog uticaj na moju zabavu, jer sam jos uvijek bio pod utiskom Pradzanovljevog super-djela “Sjenke zaboravljenih predaka” koji sam to vece dao u zadatak jednoj G. da odgleda, pa sam dolazio u iskusenje da, svojstveno radu Paradzanovljeve kamere, svijet promatram iz ekstremnog donjeg rakursa, dakle, da se spustim do zemlje i gmileci prljavim podom promatam one gore sto djuskaju slijedeci taktove koje prosipaju B.A.S. likovi. I samo sto sam to ucinio, ispruzio se na podu, tik uza zid, pa sam nalikovao sam sebi na kakav istocnjacki ornament, ugledao sam novog gazdu kako casti redom, ide od jednog do drugog gosta, tapase po ramenu i pita sta se pije. Eh sad, tu se vidjelo kako sam ja covjek slabog karaktera, jer cim sam cuo da neko spominje besplatnu pijacu, odmah sam se uspravio i vazno rekao – crno vino i koka kolu, ali odvojeno, svako u svojoj casi. Posto sam bio usluzen u cas oka (a tako se usluzuje u “Pisces” kuci – u cas oka), i sam sam stao da se drmam uz muziku i nesto pricam s nekim likovima. Kod druge case osjetih kako mi iz ustiju zajedno s rijecima izletje par kapljica pljuvacke. Aha, prelazim na koka kolu, nema vise vina, dvije case sasvim dovoljno, ionako je treca bila napunjena nekim drugim vinom, razlicitijim od onog iz prve dvije case, pomalo kiselijim. I onda, malo osamucen, stadoh da promatram tipove razne:
Tu je bio jedan ljubitelj Alana Forda, vlasnik kamiona za slepanje iskvarenih automobila. Po obicaju je stajao razveseljen na ulazu i kezio se muzickom trojcu. Kad je nekoliko dana prije noci o kojoj pletemo trenutnu B.A.S pricu crkao bratu auto, ljubitelj Alana Forda ga je vukao do majstora, i cim su krenuli, ljubitelj Alana Forda je u muzicku masinu ubacio EKV i rekao – U kojem jos toving traku mozes da slusas EKV? – I onda je stao da udara pesnicom o plafon. Da sam mu se priblizio, siguran sam da bi mi rekao koju od linija iz Alana Forda, mozda – Meni jednu zemicku. Meni hrenovku. Meni pecenog vola!
Potom sam bacio jedan pogleda na muzicki trojac i uvidio da tata-mata Boro nije nosio bijele carape, ali je zato lupao po bubanj masini kao opaljen i samo se smjeskao, a znam pouzdano, ne drogira se covjek. Mora da je to bilo od muzike.
Odjednom se tu stvorise neki domorci, Kanadjani. Uzese svako svoj opijum (Labatt Blue) i upletose se u rulju sto je poskakivala sredinom institucije “Pisces”. Bilo je zanimljivo gledati ih kako se tresu na zvukove Yu rock-a. Ja sam bio toliko opcinjen tom scenom, da sam im prisao i rekao im ozbiljnim, nazalnim glasom – Ok, da se razumijemo, EKV, Sarlo akrobata, Azra, Smak, Haustor, Atomsko skloniste, sve su to velike grupe. – Ne znam zasto me nisu razumjeli…
Negdje poslije jedan po ponoci je pukla papucica za bas koju svojom nogom pritisce bas-operator. Preslo se malo na akusticnu gitaru, dok papucica nije zamijenjena novom. To je smrdilo. Akusticna muzika nama napaljenim elektricarima. Svasta…
Onda sam upoznao djevojku jednog poznanika. zaboravio sam joj ime. Plava kratka kosa sa onim odurnim plasticnim kvakama u njoj, koje ja ne volim, nesto niza od mene, s ogromnom kriglom piva u ruci. Cim se bavim? – pitala me je. Ha, kao da je to lako reci, prijedjimo na jednostavnija pitanja, molim. Ja recimo, nikad nisam volio Djavole, mada Idoli imaju par dobrih stvari. Ili, kad bolje sagledam, ne volim sve te grupe ciji zvuk vuce na Dalmaciju i Olivera Dragojevica. Onda je ona nesto pricala o psihologiji, jer tim se bavi. Navikavate pse da sline pokazujuci im hranu, drzeci se Pavlovljevih metoda? – upitao sam je. Ne – rece – radimo s ljudima. Ah – uzviknuo sam ispunjen spoznajom – navikavate ljude na ljubav? Na sta ih navlacite?
Ako kanis pobijediti, ne smijes izgubiti – da sam samo imao prilike rekao bih ljubitelju Alana Forda. I on bi me razumio, siguran sam.
U prolazu vidim kako je jedan tip vatio jednu zensku za guzicu. Prilazi im neki treci lik, a ovaj vataros mu veli – Vidi je kako je lepa. (Guzica ili zenska uopste?)
Iz jednog ugla se sirio jak miris trave. Gusti stubovi dima su se penjali do plafona i tu bi stali, pleteci neke divne oblake sto nose radost i ucmalost udova. Oni ispod su se zadovoljno smijesili pod tim maglicastim kisobranom.
Eh, to moje duhovno oko! Odjednom vidim G. kako skakuce, a crvena kosa joj leti na sve strane. Ne znam koja pjesma je u pitanju, skoncentrisan sam na taj kadar u kojem ona igra. I pojverovao bih svjem duhovnom oku, samo da ne znam da sam joj (G.) dao u zadatak da gleda “Sjenke zaboravljenih predaka”, da upija Paradzanovljeve boje.
A sto ljudi vole da se nacickavaju po coskovima i slazu u neprovidan zid oko sanka, kad se na sredini prostorije tako dobro djuska? Evo, nije li ovaj privid u kojem G. igra potvrda toj tvrdnji. Ja sam sa svoje strane jedno vrijeme pridrzavao nekakav stub desnim ramenom, ali mi je brzo dosadilo.
Nasijenci (Kisova rijec – da se podsjetimo “Izvoda iz maticne knjige rodjenih” stampanog u “Mansardi”, ovako ide: “… kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: cujem kako se nasijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona tresti harmonika.”) ne bi bili nasijenci kad ne bi doslo do guzve. Jedan pijan i celav i krupan tip se navalio na drugog pijanog i celavog i krupnog tipa, a onda je izmedju njih stao treci pijan i celav i krupan i tip, i sva trojica su stali da se klate kao na palubi broda i objasnjavaju nesto na tri strane, dok su ova dvojica krajnjih pokusavali da preko onoga u sredini dosegnu rukama lisenim ikakve koordinacije jedan drugog. I da su uspjeli, ne bi taj udarac bio jaci od pokreta kojim zena miluje ljubavnika. Jedino ako ja ne poznajem zene
A tamo na uzvisini je B.A.S. Project u duhu nasijenske guzve proizvodio uzburkane tonove. Svirao se Dzoni Stulic – Balkane Balkane Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. Pitao me nedavno, dok sam vrtio Sanju Ilica, jedan Indijac kojemu su mama i tata nasli zenu u Indiji, sta to slusam. Balkaniku – kazem. On uzima cd i cita "Balkan tu tauzand". Sta je to Balkan? – upitao je. Hrana – kazao sam mu.
I onda odjednom, u atmosferi totalnog lud’la, kazu – fajront! Kako molim? Zar svirka da prestane u pola tri? Odmah sam potegao tajno oruzje, no, na divovsku zalost, ono "pederi svirajte" ovog puta nije imalo nikakvog efekta. Eh, nije svako trtaros kao DC, pogotovo ne B.A.S Project.
Napolju je toplo. Ima ih koji leze na zemlji. Zar toliko pijani? B.A.S tipovi pakuju svoje masine, a ja se osjecam, smrdim po dimu. Prosto mi dodje da poput onog Marinkovicevog pijanog Suca sto je umjesto na krmu “Palome” skocio u govna jer je kurbetina spustila krmu bas kad je Sudac doskocio, uzviknem – Boze, kako smrdim! Ljudi, kako ja smrdim… do neba!…Na putu kuci, u vozilu koje juri autostradom, mogao bi se malo poslusati DzezFM, zasto da ne, cisto da se opuste usi. Da, ima ta knjiga "Zima u Lisabonu" spanskog pisca Anotija Munjosa Moline, u kojoj je dzez jedan od protagonista romana. Moracu da procitam "Dzez" od Toni Morison, uprkos G-inoj tvrdji da je Toni sirova.
2:55 u noci. Idem u krevet. Sve se nesto oko mene talasa, a znam puzdano, nisam bio pijan. Cime onda opijen?
